Strah je jedna od osnovnih ljudskih emocija, a često i naš pokretač. Dok smo manji, strahovi znaju da budu veliki, a kako odrastamo, oni nestaju ali se javljaju novi koji su prilagođeni našim godinama. Ono što je najgore jeste to što mi sami retko priznajemo da ih imamo, a samim tim ne pokušavamo da ih savladamo ili ih se rešimo.
Termin fobija vodi poreklo od grčke reči phobos što znači strah, beg.Važno je razumeti i povući granicu između fobije i straha. Strah je normalna i očekivana reakcija na pretnju iz okoline. Bitan je za preživljavanje, jer nas upozorava da okolnosti mogu biti fizički ili psihički opasne. Fobija se od straha razlikuje po svom intenzitetu koji je mnogo veći od očekivanog, te se razlikuje po neprilagođenosti i trajanju. One su izvan kontrole naše volje. Najčešće i sama osoba koja pati od neke fobije zna da je ona neutemeljena, ali to je nešto jače od nas samih. Simptomi koji se javljaju kada se nađemo u situaciji u kojoj se osećamo nelagodno jesu drhtanje, znojenje, ubrzan rad srca, povišen krvni pritisak, malaksalost.
Fobije su zasnovane na pet osnovnih faktora, a to su: neuspeh i kritike, nepoznato, manje povrede i male životinje, opasnost i smrt, te medicinski strahovi.
Tako postoje razne fobije kao što su fobije od javnih nastupa, mraka, pauka, zmija, visine, javnih mesta i sl. Naziv fobije pravi se od prefiksa koji je starogrčka reč za objekt ili stvari koja je izvor straha i dodaje se na reč „fobija“. Neke od najčešćih fobija su: klaustrofobija (strah od zatvorenih prostora), agorafobija (strah od javnih mesta), akrofobija (strah od visina), pterigofobija (strah od letenja), zoofobija (strah od životinja uopšteno), arahnofobija (strah od pauka).
Zatim, postoje i neke veoma neobične fobije: anglofobija (strah od Engleske), arahibutirofobija (strah od kikiriki putera), aulofobija (strah od flauta), ostrakonofobija (strah od školjki), peladofobija (strah od ćelavih ljudi), trisderkaderkafobija (strah od broja 13), ksenoglosofobija (strah od stranih reči).
Bitnije od toga šta uzrokuje fobiju jeste kako je izlečiti. Odlazak kod psihologa je postala svakodnevnica u mnogim razvijenim zemljama, čak i stvar prestiža, dok je kod nas još uvijek tabu. Nema ništa loše u tome da se poseti psiholog, naprotiv. Pomoćiće vam da realnije sagledate svoju fobiju, bez predrasuda koje inače postoje, naročito kada je reč o nekim neobičnijim strahovima. Kao što postoje i različiti pristupi pri određivanju uzroka fobije, tako postoje i različite metode lečenja. Psihoanalitičari pokušavaju da razotkriju potisnute konflikte, za koje pretpostavljaju da su temelj ekstremnog straha i izbegavanja. Zatim postoji još jedna sigurna i najprihvatljivija metoda, a to je dugotrajno lečenje gde se pacijent prvo u mislima izlaže objektu straha, pomoću psihologa naravno, a zatim postepeno i u stvarnosti. Ova metoda je osobama koje pate od fobija najdraža, ali joj je nedostatak što zahteva duži vremenski period.
Takođe, primjenjuje se i kognitivna metoda u kojoj psiholog nastoji da navede pacijenta da objektivno sagleda svoju fobiju, njenu neopravdanost i iracionalnost. Metoda u kojoj se primjenjuju lekovi je neefikasna jer se leče samo simptomi fobije poput anksioznosti. Ipak, najdelotvornija metoda jeste metoda izlaganja. Kao što joj i sam naziv kaže, pacijent se direktno izlaže izvoru straha. Retki se odlučuju na ovo, ali oni koji to učine, momentalno se rešavaju svoje fobije i uviđaju neosnovanost svoga straha.