On označava povezanost majke sa detetom, a ova veza se ponekad smatra toliko jakom da može da bude i telepatska (mama oseća detetove strahove bez obzira što nije prisutna).
Iako se veruje da je majčinski instinkt “obavezan”, tj. da ga imaju sve žene – pre svega jer je beba nekoliko meseci bila u maminom stomaku, kao i velike upućenosti bebe na mamu… to nije tako. Niti se podrazumeva, niti je obavezan, pa čak i ako izostane – ne možemo da kažemo da ta žena nije dovoljno dobra mama.
Da zaključimo: niti je majčinski instinkt urođen, niti možemo da tvrdimo kako očinski instinkt ne postoji – samo zato što se ne pominje u literaturi.
Ipak, koliko je tata aktivan u vaspitavanju dece, najvećim delom utiču odnosi između njega i mame. Drugim rečima, kada su mama i tata ravnopravni partneri, i kada mame prihvate da tate bolje rade neke stvari vezane za negu bebe… razvija se pozitivna osnova za aktivno učešće tate u vaspitavanju dece.
Za razliku od njih, pojedine mame (od kojih se roditeljski instinkt očekuje), odaju utisak da se u svom roditeljstvu uopšte ne snalaze. Naravno, postoje i one mame koje su apsolutno predivne, a nemaju “telepatsku” povezanost sa svojom decom.
Ukratko: na činjenicu koliko ste dobri kao roditelji – ne utiče da li imate pomenute instinkte.
Takođe, s obzirom da niste postali roditelji onog trenutka kada ste se rodili, nezahvalno je govoriti i o majčinskim i o očinskim instinktima kao urođenim.